Zaharija
7:1 I dogodi se četvrte godine Darijevog kralja da je riječ o
Jahve dođe k Zahariji četvrtoga dana devetoga mjeseca
u Chisleu;
7:2 Kad su poslali Šerezera i Regemeleka u Dom Božji, i
svoje ljude da se mole pred Jahvom,
7:3 I razgovarati sa svećenicima koji su bili u Domu Jahvinu
hostijama i prorocima govoreći: Zar da plačem u petom mjesecu?
odvajajući se, kao što sam činio ovih toliko godina?
7:4 Tada mi dođe riječ Jahve nad Vojskama:
7:5 Reci svemu narodu zemlje i svećenicima: "Kada?"
postili ste i tugovali u petom i sedmom mjesecu, i onih sedamdeset
godina, jeste li uopće postili za mene, čak i za mene?
7:6 I kad ste jeli i kad ste pili, niste jeli
sami, i pijte za sebe?
7:7 Zar ne biste čuli riječi koje Jahve zavapi preko prvoga?
proroci, kad je Jeruzalem bio naseljen i u blagostanju, i gradovi
od toga oko nje, kad su ljudi nastanjivali jug i ravnicu?
7:8 I dođe riječ Jahvina Zahariji govoreći:
7:9 Ovako govori Jahve nad Vojskama: Izvršite pravi sud i pokažite
Milost i samilost svaki prema bratu svome:
7:10 Ne tlačite ni udovicu ni sirotu, ni stranca ni stranca
siromašan; i neka nitko od vas ne smišlja zlo protiv svoga brata u svom
srce.
7:11 Ali oni nisu htjeli poslušati, odmaknuli su plećku i stali
uši svoje, da ne čuju.
7:12 Da, učiniše srca svoja kao čvrst kamen, da ne čuju
Zakon i riječi koje je Jahve nad Vojskama poslao u svom duhu
po prijašnjim prorocima: zato dođe veliki gnjev od GOSPODA od
domaćini.
7:13 I dogodi se da dok je on vikao, oni ga nisu čuli;
pa su vikali, a ja nisam čuo, govori Jahve nad vojskama.
7:14 Ali sam ih vihorom raspršio među sve narode kojima su
nije znao. Tako je zemlja nakon njih bila pusta, da nitko nije prošao
kroz niti su se vratili: jer su ugodnu zemlju opustjeli.