Zaharija 7:1 I dogodi se četvrte godine Darijevog kralja da je riječ o Jahve dođe k Zahariji četvrtoga dana devetoga mjeseca u Chisleu; 7:2 Kad su poslali Šerezera i Regemeleka u Dom Božji, i svoje ljude da se mole pred Jahvom, 7:3 I razgovarati sa svećenicima koji su bili u Domu Jahvinu hostijama i prorocima govoreći: Zar da plačem u petom mjesecu? odvajajući se, kao što sam činio ovih toliko godina? 7:4 Tada mi dođe riječ Jahve nad Vojskama: 7:5 Reci svemu narodu zemlje i svećenicima: "Kada?" postili ste i tugovali u petom i sedmom mjesecu, i onih sedamdeset godina, jeste li uopće postili za mene, čak i za mene? 7:6 I kad ste jeli i kad ste pili, niste jeli sami, i pijte za sebe? 7:7 Zar ne biste čuli riječi koje Jahve zavapi preko prvoga? proroci, kad je Jeruzalem bio naseljen i u blagostanju, i gradovi od toga oko nje, kad su ljudi nastanjivali jug i ravnicu? 7:8 I dođe riječ Jahvina Zahariji govoreći: 7:9 Ovako govori Jahve nad Vojskama: Izvršite pravi sud i pokažite Milost i samilost svaki prema bratu svome: 7:10 Ne tlačite ni udovicu ni sirotu, ni stranca ni stranca siromašan; i neka nitko od vas ne smišlja zlo protiv svoga brata u svom srce. 7:11 Ali oni nisu htjeli poslušati, odmaknuli su plećku i stali uši svoje, da ne čuju. 7:12 Da, učiniše srca svoja kao čvrst kamen, da ne čuju Zakon i riječi koje je Jahve nad Vojskama poslao u svom duhu po prijašnjim prorocima: zato dođe veliki gnjev od GOSPODA od domaćini. 7:13 I dogodi se da dok je on vikao, oni ga nisu čuli; pa su vikali, a ja nisam čuo, govori Jahve nad vojskama. 7:14 Ali sam ih vihorom raspršio među sve narode kojima su nije znao. Tako je zemlja nakon njih bila pusta, da nitko nije prošao kroz niti su se vratili: jer su ugodnu zemlju opustjeli.