Tužaljke 2:1 Kako je Jahve svojim oblakom prekrio kćer sionsku gnjev i obori s neba na zemlju ljepotu Izraelovu, i nije se sjetio podnožja nogu svojih u dan srdžbe svoje! 2:2 Jahve je progutao sva prebivališta Jakovljeva i nije sažaljen: srušio je u svom gnjevu utvrde kći Judina; on ih je oborio na zemlju: on je zagadio kraljevstvo i njegove prinčeve. 2:3 Sasjekao je u svom žarkom gnjevu sav rog Izraelov povukao je svoju desnicu ispred neprijatelja i zapalio se protiv Jakov kao oganj plameni, što unaokolo proždire. 2:4 Zategao je luk svoj kao neprijatelj, stajao je s desnicom svojom protivnika, i pobio sve što je bilo oku ugodno u svetom šatoru kćeri sionske: izlio je gnjev svoj kao oganj. 2:5 Jahve je bio kao neprijatelj: progutao je Izraela, progutao je podigao sve njezine dvore: razorio je utvrde njegove i povećao u kćeri Judine žalost i jadikovku. 2:6 I nasilno mu je uzeo šator, kao da je od a vrt: on je uništio svoja zborna mjesta: Jahve je prouzročio je da svečani blagdani i subote budu zaboravljeni na Sionu, i hath prezreo u gnjevu svoga gnjeva kralja i svećenika. 2:7 Jahve je odbacio svoj žrtvenik, odvratio mu se svetište svoje, predala je u ruke neprijatelju zidove svojih dvora; oni podigoše buku u Domu Jahvinu kao na dan praznika gozba. 2:8 Jahve je naumio srušiti zidove kćeri sionske ispružio je uže, nije povukao svoju ruku uništavajući: zato je načinio bedem i zid da oplakuje; oni zajedno čamili. 2:9 Vrata su joj u zemlju propala; on ju je uništio i slomio rešetke: njezin kralj i njezini knezovi su među poganima: zakon je br više; ni proroci njegovi ne nalaze viđenja od Jahve. 2:10 Starješine kćeri sionske sjede na zemlji i čuvaju tišina: posuli su prah na glavu; oni su se opasali sami u kostrijet: jeruzalemske djevice vise svoje glave do zemlje. 2:11 Oči mi suze od suza, utroba mi je uznemirena, jetra mi je prelivena na zemlju, za uništenje kćeri mog naroda; jer djeca i dojenčad padaju u nesvijest na ulicama grada. 2:12 Govore svojim majkama: Gdje je žito i vino? kad su se onesvijestili kao ranjenici na ulicama grada, kad im je duša izlivena u njedra svojih majki. 2:13 Što ću ti uzeti za svjedoka? kojoj ću stvari prispodobiti tebe, kćeri jeruzalemska? što ću ti ravan, da mogu tješi te, djevice kćeri sionska? jer je tvoja povreda velika poput more: tko te može izliječiti? 2:14 Tvoji su proroci vidjeli isprazne i glupe stvari za tebe; nije otkrio tvoju krivnju, da odvrati tvoje sužanjstvo; ali su vidjeli za tebe lažni tereti i uzroci progonstva. 2:15 Svi koji prolaze plješću na tebi; sikću i mašu glavom kćeri jeruzalemske, govoreći: Je li ovo grad koji ljudi zovu savršenstvo ljepote, radost cijele zemlje? 2:16 Svi su tvoji neprijatelji otvorili usta protiv tebe, sikću i škrgućući zubima: kažu: Progutali smo je: sigurno je ovo dan koji smo tražili; našli smo, vidjeli smo. 2:17 Jahve učini što je naumio; on je svoju riječ ispunio što je zapovjedio u danima starim: oborio je i učinio ne sažaljen: i razveselio je tvoga neprijatelja nad tobom, on je podigni rog svojih protivnika. 2:18 Srce njihovo vapi Jahvi: Opusti se, zidine kćeri sionske! suze teku kao rijeka dan i noć: ne daj si odmora; neka ne zjenica oka tvoga prestati. 2:19 Ustani, vapi u noći: na početku straže izlij srce tvoje kao voda pred licem Jahvinim: podigni ruke svoje prema njemu za život svoje male djece koja klonu od gladi vrh svake ulice. 2:20 Pogledaj, Jahve, i pogledaj kome si to učinio. Hoće li žene jedu njihov plod, a djeca duga? hoće li svećenik i prorok biti ubijen u svetištu Gospodnjem? 2:21 Mladi i stari leže na zemlji po ulicama: moje djevice i moji mladići padoše od mača; ti si ih ubio u dan tvoja ljutnja; ubio si, a ne sažalio. 2:22 Kao u svečani dan sazvao si strahote moje unaokolo, tako da u dan gnjeva Jahvina nitko nije umakao niti ostao: oni koje imam povijen i odgojen moj je neprijatelj pojeo.