Tužaljke
2:1 Kako je Jahve svojim oblakom prekrio kćer sionsku
gnjev i obori s neba na zemlju ljepotu Izraelovu,
i nije se sjetio podnožja nogu svojih u dan srdžbe svoje!
2:2 Jahve je progutao sva prebivališta Jakovljeva i nije
sažaljen: srušio je u svom gnjevu utvrde
kći Judina; on ih je oborio na zemlju: on je
zagadio kraljevstvo i njegove prinčeve.
2:3 Sasjekao je u svom žarkom gnjevu sav rog Izraelov
povukao je svoju desnicu ispred neprijatelja i zapalio se protiv
Jakov kao oganj plameni, što unaokolo proždire.
2:4 Zategao je luk svoj kao neprijatelj, stajao je s desnicom svojom
protivnika, i pobio sve što je bilo oku ugodno u svetom šatoru
kćeri sionske: izlio je gnjev svoj kao oganj.
2:5 Jahve je bio kao neprijatelj: progutao je Izraela, progutao je
podigao sve njezine dvore: razorio je utvrde njegove i
povećao u kćeri Judine žalost i jadikovku.
2:6 I nasilno mu je uzeo šator, kao da je od a
vrt: on je uništio svoja zborna mjesta: Jahve je
prouzročio je da svečani blagdani i subote budu zaboravljeni na Sionu, i hath
prezreo u gnjevu svoga gnjeva kralja i svećenika.
2:7 Jahve je odbacio svoj žrtvenik, odvratio mu se svetište svoje,
predala je u ruke neprijatelju zidove svojih dvora; oni
podigoše buku u Domu Jahvinu kao na dan praznika
gozba.
2:8 Jahve je naumio srušiti zidove kćeri sionske
ispružio je uže, nije povukao svoju ruku
uništavajući: zato je načinio bedem i zid da oplakuje; oni
zajedno čamili.
2:9 Vrata su joj u zemlju propala; on ju je uništio i slomio
rešetke: njezin kralj i njezini knezovi su među poganima: zakon je br
više; ni proroci njegovi ne nalaze viđenja od Jahve.
2:10 Starješine kćeri sionske sjede na zemlji i čuvaju
tišina: posuli su prah na glavu; oni su se opasali
sami u kostrijet: jeruzalemske djevice vise svoje
glave do zemlje.
2:11 Oči mi suze od suza, utroba mi je uznemirena, jetra mi je prelivena
na zemlju, za uništenje kćeri mog naroda;
jer djeca i dojenčad padaju u nesvijest na ulicama grada.
2:12 Govore svojim majkama: Gdje je žito i vino? kad su se onesvijestili kao
ranjenici na ulicama grada, kad im je duša izlivena
u njedra svojih majki.
2:13 Što ću ti uzeti za svjedoka? kojoj ću stvari prispodobiti
tebe, kćeri jeruzalemska? što ću ti ravan, da mogu
tješi te, djevice kćeri sionska? jer je tvoja povreda velika poput
more: tko te može izliječiti?
2:14 Tvoji su proroci vidjeli isprazne i glupe stvari za tebe;
nije otkrio tvoju krivnju, da odvrati tvoje sužanjstvo; ali su vidjeli
za tebe lažni tereti i uzroci progonstva.
2:15 Svi koji prolaze plješću na tebi; sikću i mašu glavom
kćeri jeruzalemske, govoreći: Je li ovo grad koji ljudi zovu
savršenstvo ljepote, radost cijele zemlje?
2:16 Svi su tvoji neprijatelji otvorili usta protiv tebe, sikću i
škrgućući zubima: kažu: Progutali smo je: sigurno je ovo
dan koji smo tražili; našli smo, vidjeli smo.
2:17 Jahve učini što je naumio; on je svoju riječ ispunio
što je zapovjedio u danima starim: oborio je i učinio
ne sažaljen: i razveselio je tvoga neprijatelja nad tobom, on je
podigni rog svojih protivnika.
2:18 Srce njihovo vapi Jahvi: Opusti se, zidine kćeri sionske!
suze teku kao rijeka dan i noć: ne daj si odmora; neka ne
zjenica oka tvoga prestati.
2:19 Ustani, vapi u noći: na početku straže izlij
srce tvoje kao voda pred licem Jahvinim: podigni ruke svoje
prema njemu za život svoje male djece koja klonu od gladi
vrh svake ulice.
2:20 Pogledaj, Jahve, i pogledaj kome si to učinio. Hoće li
žene jedu njihov plod, a djeca duga? hoće li svećenik i
prorok biti ubijen u svetištu Gospodnjem?
2:21 Mladi i stari leže na zemlji po ulicama: moje djevice i
moji mladići padoše od mača; ti si ih ubio u dan
tvoja ljutnja; ubio si, a ne sažalio.
2:22 Kao u svečani dan sazvao si strahote moje unaokolo, tako da u
dan gnjeva Jahvina nitko nije umakao niti ostao: oni koje imam
povijen i odgojen moj je neprijatelj pojeo.