Posao
7:1 Zar nema određeno vrijeme za čovjeka na zemlji? nisu ni njegovi dani
kao dani najamnika?
7:2 Kao što sluga žudi za sjenom i kao najamnik gleda
za nagradu za njegov rad:
7:3 Tako sam stvoren da posjedujem mjesece ispraznosti i mučne noći
imenovan meni.
7:4 Kad liježem, govorim: Kad ću ustati, a noć prođe? i ja
pun sam bacanja amo-tamo do svitanja dana.
7:5 Moje je tijelo obučeno crvima i grudama prašine; moja koža je slomljena, i
postati odvratan.
7:6 Dani su moji brži od tkalačke barke i prolaze bez nade.
7:7 Sjeti se da je moj život vjetar: oko moje više neće vidjeti dobra.
7:8 Oko onoga koji me je vidio neće me više vidjeti: tvoje su oči
na mene, a ja nisam.
7:9 Kao što se oblak rasprši i nestane, tako i onaj koji siđe
grob se više neće pojaviti.
7:10 Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga mjesto njegovo poznavati
više.
7:11 Zato neću suzdržavati usta svojih; govorit ću u tjeskobi svojoj
duh; Žalit ću se u gorčini duše.
7:12 Jesam li ja more ili kit, da nada mnom stražu postavljaš?
7:13 Kad kažem: postelja će me utješiti, postelja će mi olakšati tugu;
7:14 Onda me plašiš snovima i plašiš me vizijama.
7:15 Tako duša moja bira davljenje i smrt radije nego život moj.
7:16 Mrzim to; Ne bih uvijek živio: pusti me na miru; jer su moji dani
ispraznost.
7:17 Što je čovjek da ga veličaš? i da bi ti trebao
prikloniti mu se srcem?
7:18 I da ga posjećuješ svako jutro i iskušavaš ga svako jutro
trenutak?
7:19 Dokle nećeš otići od mene, niti me pustiti dok ne progutam
niz moju pljuvačku?
7:20 Sagriješio sam; što da ti učinim, čuvaru ljudi? zašto
zar si me stavio kao znak protiv sebe, tako da sam ti na teret
sebe?
7:21 Zašto mi ne oprostiš prijestup i ne ukloniš moj?
bezakonje? jer sada ću spavati u prahu; i tražit ćeš me unutra
jutro, ali neću biti.