Posao 7:1 Zar nema određeno vrijeme za čovjeka na zemlji? nisu ni njegovi dani kao dani najamnika? 7:2 Kao što sluga žudi za sjenom i kao najamnik gleda za nagradu za njegov rad: 7:3 Tako sam stvoren da posjedujem mjesece ispraznosti i mučne noći imenovan meni. 7:4 Kad liježem, govorim: Kad ću ustati, a noć prođe? i ja pun sam bacanja amo-tamo do svitanja dana. 7:5 Moje je tijelo obučeno crvima i grudama prašine; moja koža je slomljena, i postati odvratan. 7:6 Dani su moji brži od tkalačke barke i prolaze bez nade. 7:7 Sjeti se da je moj život vjetar: oko moje više neće vidjeti dobra. 7:8 Oko onoga koji me je vidio neće me više vidjeti: tvoje su oči na mene, a ja nisam. 7:9 Kao što se oblak rasprši i nestane, tako i onaj koji siđe grob se više neće pojaviti. 7:10 Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga mjesto njegovo poznavati više. 7:11 Zato neću suzdržavati usta svojih; govorit ću u tjeskobi svojoj duh; Žalit ću se u gorčini duše. 7:12 Jesam li ja more ili kit, da nada mnom stražu postavljaš? 7:13 Kad kažem: postelja će me utješiti, postelja će mi olakšati tugu; 7:14 Onda me plašiš snovima i plašiš me vizijama. 7:15 Tako duša moja bira davljenje i smrt radije nego život moj. 7:16 Mrzim to; Ne bih uvijek živio: pusti me na miru; jer su moji dani ispraznost. 7:17 Što je čovjek da ga veličaš? i da bi ti trebao prikloniti mu se srcem? 7:18 I da ga posjećuješ svako jutro i iskušavaš ga svako jutro trenutak? 7:19 Dokle nećeš otići od mene, niti me pustiti dok ne progutam niz moju pljuvačku? 7:20 Sagriješio sam; što da ti učinim, čuvaru ljudi? zašto zar si me stavio kao znak protiv sebe, tako da sam ti na teret sebe? 7:21 Zašto mi ne oprostiš prijestup i ne ukloniš moj? bezakonje? jer sada ću spavati u prahu; i tražit ćeš me unutra jutro, ali neću biti.