Nehemija 2:1 I dogodi se u mjesecu nisanu, dvadesete godine Kralj Artakserks, to vino je bilo pred njim; i ja sam uzeo vino, i dao ga kralju. Sada nisam ranije bio tužan u njegovom prisustvo. 2:2 Zato mi kralj reče: Zašto ti je lice tužno kad te vidi art nije bolestan? ovo nije ništa drugo nego tuga srca. Tada sam bio veoma jako uplašen, 2:3 I reče kralju: Neka živi kralj dovijeka; zašto ne bi i moj lice tužno, kad grad, mjesto grobova mojih očeva, leži pustoš, i vrata su njegova ognjem izgorela? 2:4 Tada mi car reče: Za šta tražiš? Tako sam se molio Bogu nebeskom. 2:5 I rekoh kralju: ako kralju bude drago, i ako tvoj sluga ima našao milost u očima tvojim, da bi me poslao u Judu, u grad grobova mojih otaca, da ga sagradim. 2:6 A kralj mi reče, (i kraljica je sjedila pored njega,) dokle hoće li biti tvoje putovanje? i kada ćeš se vratiti? Tako je bilo drago kralju da me pošalje; i odredio sam mu vrijeme. 2:7 Štaviše, rekoh kralju: Ako je kralju drago, neka budu pisma dao me upraviteljima preko rijeke da me prenesu dok ne dođem u Judu; 2:8 I pismo Asafu, čuvaru kraljeve šume, da može daj mi drva da napravim grede za kapije palate koje pripadao kući, i zidu grada, i za kuću u koju ću ući. I kralj mi je dao, prema dobra ruka mog Boga nada mnom. 2:9 Tada dođoh k namjesnicima s onu stranu rijeke i dadoh im kraljeve pisma. Sada je kralj poslao kapetane vojske i konjanike s njima ja. 2:10 Kad su Sanbalat Horonac i Tobija sluga, Amonac, čuli od toga, bilo ih je veoma ožalošćeno što je došao čovek da ga potraži dobrobit sinova Izraela. 2:11 Tako sam došao u Jerusalim i bio tamo tri dana. 2:12 I ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; ni ja nisam rekao ništa čovječe šta je moj Bog stavio u moje srce da učinim u Jerusalimu: nije bilo ni jedno ima bilo koje zvijeri sa mnom, osim zvijeri na koju sam jahao. 2:13 I iziđoh noću na vrata doline, čak i prije zmajev bunar, i do luke za balegu, i gledao zidine Jerusalima, koji su bili razvaljeni, a kapije su im izgorele. 2:14 Zatim sam otišao do kapije fontane i do kraljevog bazena; nije bilo mesta da prođe zver koja je bila ispod mene. 2:15 Onda sam otišao gore u noći pored potoka, i pogledao zid, i okrenuo nazad, ušao kroz vrata doline i tako se vratio. 2:16 A vlastodršci ne znadoše kuda idem i šta radim; nisam ni ja imao kao ipak to rekao ni Jevrejima, ni sveštenicima, ni plemićima, ni njima vladarima, niti ostalima koji su radili posao. 2:17 Tada im rekoh: vidite u kakvoj smo nevolji, kako Jerusalim leži pustoš, i vrata su njihova ognjem spaljena: dođi i pusti sazidamo jerusalimski zid, da više ne budemo sramota. 2:18 Tada sam im rekao za ruku Boga moga koja je bila dobra na meni; kao i takođe kraljeve riječi koje mi je rekao. A oni rekoše: Ustanimo podići i izgraditi. Tako su ojačali svoje ruke za ovo dobro djelo. 2:19 Ali kad Sanbalat Horonac i Tobija sluga, Amonac, i Gešem Arabljanin, čuo je, nasmijali su nas i prezreli nas i reče: Šta je ovo što činite? hoćete li se pobuniti protiv kralj? 2:20 Tada im odgovorih i rekoh im: Bog nebeski hoće prosperirajte nas; stoga ćemo mi, njegove sluge, ustati i graditi; a vi imate nema udjela, ni prava, ni spomena, u Jerusalimu.