Nehemija
2:1 I dogodi se u mjesecu nisanu, dvadesete godine
Kralj Artakserks, to vino je bilo pred njim; i ja sam uzeo vino,
i dao ga kralju. Sada nisam ranije bio tužan u njegovom
prisustvo.
2:2 Zato mi kralj reče: Zašto ti je lice tužno kad te vidi
art nije bolestan? ovo nije ništa drugo nego tuga srca. Tada sam bio veoma
jako uplašen,
2:3 I reče kralju: Neka živi kralj dovijeka; zašto ne bi i moj
lice tužno, kad grad, mjesto grobova mojih očeva,
leži pustoš, i vrata su njegova ognjem izgorela?
2:4 Tada mi car reče: Za šta tražiš? Tako sam se molio
Bogu nebeskom.
2:5 I rekoh kralju: ako kralju bude drago, i ako tvoj sluga ima
našao milost u očima tvojim, da bi me poslao u Judu, u
grad grobova mojih otaca, da ga sagradim.
2:6 A kralj mi reče, (i kraljica je sjedila pored njega,) dokle
hoće li biti tvoje putovanje? i kada ćeš se vratiti? Tako je bilo drago kralju
da me pošalje; i odredio sam mu vrijeme.
2:7 Štaviše, rekoh kralju: Ako je kralju drago, neka budu pisma
dao me upraviteljima preko rijeke da me prenesu
dok ne dođem u Judu;
2:8 I pismo Asafu, čuvaru kraljeve šume, da može
daj mi drva da napravim grede za kapije palate koje
pripadao kući, i zidu grada, i za
kuću u koju ću ući. I kralj mi je dao, prema
dobra ruka mog Boga nada mnom.
2:9 Tada dođoh k namjesnicima s onu stranu rijeke i dadoh im kraljeve
pisma. Sada je kralj poslao kapetane vojske i konjanike s njima
ja.
2:10 Kad su Sanbalat Horonac i Tobija sluga, Amonac, čuli
od toga, bilo ih je veoma ožalošćeno što je došao čovek da ga potraži
dobrobit sinova Izraela.
2:11 Tako sam došao u Jerusalim i bio tamo tri dana.
2:12 I ustadoh noću, ja i nekoliko ljudi sa mnom; ni ja nisam rekao ništa
čovječe šta je moj Bog stavio u moje srce da učinim u Jerusalimu: nije bilo ni jedno
ima bilo koje zvijeri sa mnom, osim zvijeri na koju sam jahao.
2:13 I iziđoh noću na vrata doline, čak i prije
zmajev bunar, i do luke za balegu, i gledao zidine Jerusalima,
koji su bili razvaljeni, a kapije su im izgorele.
2:14 Zatim sam otišao do kapije fontane i do kraljevog bazena;
nije bilo mesta da prođe zver koja je bila ispod mene.
2:15 Onda sam otišao gore u noći pored potoka, i pogledao zid, i
okrenuo nazad, ušao kroz vrata doline i tako se vratio.
2:16 A vlastodršci ne znadoše kuda idem i šta radim; nisam ni ja imao kao
ipak to rekao ni Jevrejima, ni sveštenicima, ni plemićima, ni njima
vladarima, niti ostalima koji su radili posao.
2:17 Tada im rekoh: vidite u kakvoj smo nevolji, kako Jerusalim
leži pustoš, i vrata su njihova ognjem spaljena: dođi i pusti
sazidamo jerusalimski zid, da više ne budemo sramota.
2:18 Tada sam im rekao za ruku Boga moga koja je bila dobra na meni; kao i takođe
kraljeve riječi koje mi je rekao. A oni rekoše: Ustanimo
podići i izgraditi. Tako su ojačali svoje ruke za ovo dobro djelo.
2:19 Ali kad Sanbalat Horonac i Tobija sluga, Amonac,
i Gešem Arabljanin, čuo je, nasmijali su nas i prezreli
nas i reče: Šta je ovo što činite? hoćete li se pobuniti protiv
kralj?
2:20 Tada im odgovorih i rekoh im: Bog nebeski hoće
prosperirajte nas; stoga ćemo mi, njegove sluge, ustati i graditi; a vi imate
nema udjela, ni prava, ni spomena, u Jerusalimu.