Lamentations
2:1 Kako je Gospod pokrio kćer Sionsku oblakom u svome?
gnjev, i baci s neba na zemlju ljepotu Izraela,
i nije se sjetio podnožja svojih u dan gnjeva svoga!
2:2 Gospod je progutao sva Jakovljeva naselja, i nije
sažaljen: on je u svom gnevu bacio dole jake držače
kći Judina; on ih je spustio na zemlju: on je
zaprljao kraljevstvo i njegove knezove.
2:3 On je u svom žarkom gnjevu isjekao sav rog Izrailjev;
povukao svoju desnu ruku ispred neprijatelja, i on je gorio protiv
Jakov kao vatra plamena, koja proždire okolo.
2:4 Nagnuo je luk svoj kao neprijatelj, stajao je desnom rukom kao kob
protivnika, i pobio sve što je oku bilo ugodno u tabernakulu
kćeri Sionske: izlio je svoj bijes kao oganj.
2:5 Gospod je bio kao neprijatelj: progutao je Izrael, progutao je
podigao sve njene palače: on je razorio svoje tvrđave, i jeste
povećala se u kćeri Judinoj tugovanje i jadikovanje.
2:6 I on je nasilno oteo njegov šator, kao da je od a
vrt: on je uništio svoja mjesta sabora: Jahve je
učinio da se svečani praznici i subote zaborave na Sionu, i ima
prezreo u ogorčenju svog gneva kralja i sveštenika.
2:7 Jahve je odbacio oltar svoj, zgražao se nad svetinjom svojom,
predala je u ruke neprijatelju zidove svojih palata; oni
digli buku u domu Gospodnjem, kao na dan svečanosti
gozba.
2:8 GOSPOD je naumio da uništi zid kćeri Sionske: on
ispružio je liniju, nije povukao ruku
razarajući: zato je učinio bedem i zid za žaljenje; oni
čami zajedno.
2:9 Njene kapije su utonule u zemlju; on ju je uništio i slomio
barovi: njen kralj i njeni knezovi su među neznabošcima: zakon je br
više; ni njeni proroci ne nalaze viziju od GOSPODA.
2:10 Starješine kćeri Sionske sjede na zemlji i čuvaju
tišina: bacili su prašinu na svoje glave; opasali su se
sebe sa kostrijetima: jerusalimske djevice objese svoje
glave na zemlju.
2:11 Oči mi propadaju od suza, crijeva su mi uznemirena, jetra mi je izlivena
na zemlji, za uništenje kćeri mog naroda;
jer deca i odojci padaju u nesvest na ulicama grada.
2:12 Govore svojim majkama: Gdje je kukuruz i vino? kada su se onesvijestili kao
ranjenici na ulicama grada, kada im se duša izlila
u njedra svojih majki.
2:13 Šta da uzmem da svedočim za tebe? sa kojom stvari da se uporedim
ti, kćeri jerusalimska? šta da ti budem ravan da mogu
teši te, o djevice kćeri Sionska? jer je tvoja povreda velika kao
more: ko te može izliječiti?
2:14 Tvoji proroci su vidjeli isprazne i lude stvari za tebe, i oni su
nisam otkrio tvoje bezakonje, da odvratim tvoje ropstvo; ali su videli
za tebe lažni tereti i uzroci protjerivanja.
2:15 Svi koji prolaze plješću po tebi; sikću i mašu glavom
kćeri Jerusalima, govoreći: Je li ovo grad koji ljudi zovu The
savršenstvo lepote, radost cele zemlje?
2:16 Svi su tvoji neprijatelji otvorili svoja usta protiv tebe: sikću i
škrguću zubima: kažu, progutali smo je: sigurno je
dan koji smo tražili; našli smo, videli smo.
2:17 Gospod je učinio ono što je smislio; ispunio je svoju riječ
što je zapovjedio u danima starima: bacio je i ima
nije sažaljen, i učinio je da se tvoj neprijatelj obraduje tobom, on je
postavi rog protivnicima svojim.
2:18 Njihovo srce zavapi Gospodu, o zide kćeri Sionske, neka!
suze teku kao rijeka dan i noć: ne daj sebi odmora; neka ne
zenica oka tvoga prestane.
2:19 Ustani, vapi u noći: na početku izlivaju straže
srce tvoje kao voda pred licem Gospodnjim: podigni ruke svoje
prema njemu za života tvoje male djece, koja klonu od gladi
vrh svake ulice.
2:20 Pogledaj, Gospode, i razmisli kome si ovo učinio. Hoće li
žene jedu svoje voće, a djeca dugu? da li će sveštenik i
da prorok bude ubijen u svetinji Gospodnjoj?
2:21 Mladi i stari leže na zemlji na ulicama: moje djevice i
moji mladići su pali od mača; ti si ih pobio u dan
tvoj bijes; ti si ubio, a nisi sažalio.
2:22 Zvao si kao u svečani dan moje strahote unaokolo, tako da u
u dan gnjeva Gospodnjeg niko nije utekao niti ostao: oni koje imam
povijen i odgojen je moj neprijatelj propao.