Lamentations 2:1 Kako je Gospod pokrio kćer Sionsku oblakom u svome? gnjev, i baci s neba na zemlju ljepotu Izraela, i nije se sjetio podnožja svojih u dan gnjeva svoga! 2:2 Gospod je progutao sva Jakovljeva naselja, i nije sažaljen: on je u svom gnevu bacio dole jake držače kći Judina; on ih je spustio na zemlju: on je zaprljao kraljevstvo i njegove knezove. 2:3 On je u svom žarkom gnjevu isjekao sav rog Izrailjev; povukao svoju desnu ruku ispred neprijatelja, i on je gorio protiv Jakov kao vatra plamena, koja proždire okolo. 2:4 Nagnuo je luk svoj kao neprijatelj, stajao je desnom rukom kao kob protivnika, i pobio sve što je oku bilo ugodno u tabernakulu kćeri Sionske: izlio je svoj bijes kao oganj. 2:5 Gospod je bio kao neprijatelj: progutao je Izrael, progutao je podigao sve njene palače: on je razorio svoje tvrđave, i jeste povećala se u kćeri Judinoj tugovanje i jadikovanje. 2:6 I on je nasilno oteo njegov šator, kao da je od a vrt: on je uništio svoja mjesta sabora: Jahve je učinio da se svečani praznici i subote zaborave na Sionu, i ima prezreo u ogorčenju svog gneva kralja i sveštenika. 2:7 Jahve je odbacio oltar svoj, zgražao se nad svetinjom svojom, predala je u ruke neprijatelju zidove svojih palata; oni digli buku u domu Gospodnjem, kao na dan svečanosti gozba. 2:8 GOSPOD je naumio da uništi zid kćeri Sionske: on ispružio je liniju, nije povukao ruku razarajući: zato je učinio bedem i zid za žaljenje; oni čami zajedno. 2:9 Njene kapije su utonule u zemlju; on ju je uništio i slomio barovi: njen kralj i njeni knezovi su među neznabošcima: zakon je br više; ni njeni proroci ne nalaze viziju od GOSPODA. 2:10 Starješine kćeri Sionske sjede na zemlji i čuvaju tišina: bacili su prašinu na svoje glave; opasali su se sebe sa kostrijetima: jerusalimske djevice objese svoje glave na zemlju. 2:11 Oči mi propadaju od suza, crijeva su mi uznemirena, jetra mi je izlivena na zemlji, za uništenje kćeri mog naroda; jer deca i odojci padaju u nesvest na ulicama grada. 2:12 Govore svojim majkama: Gdje je kukuruz i vino? kada su se onesvijestili kao ranjenici na ulicama grada, kada im se duša izlila u njedra svojih majki. 2:13 Šta da uzmem da svedočim za tebe? sa kojom stvari da se uporedim ti, kćeri jerusalimska? šta da ti budem ravan da mogu teši te, o djevice kćeri Sionska? jer je tvoja povreda velika kao more: ko te može izliječiti? 2:14 Tvoji proroci su vidjeli isprazne i lude stvari za tebe, i oni su nisam otkrio tvoje bezakonje, da odvratim tvoje ropstvo; ali su videli za tebe lažni tereti i uzroci protjerivanja. 2:15 Svi koji prolaze plješću po tebi; sikću i mašu glavom kćeri Jerusalima, govoreći: Je li ovo grad koji ljudi zovu The savršenstvo lepote, radost cele zemlje? 2:16 Svi su tvoji neprijatelji otvorili svoja usta protiv tebe: sikću i škrguću zubima: kažu, progutali smo je: sigurno je dan koji smo tražili; našli smo, videli smo. 2:17 Gospod je učinio ono što je smislio; ispunio je svoju riječ što je zapovjedio u danima starima: bacio je i ima nije sažaljen, i učinio je da se tvoj neprijatelj obraduje tobom, on je postavi rog protivnicima svojim. 2:18 Njihovo srce zavapi Gospodu, o zide kćeri Sionske, neka! suze teku kao rijeka dan i noć: ne daj sebi odmora; neka ne zenica oka tvoga prestane. 2:19 Ustani, vapi u noći: na početku izlivaju straže srce tvoje kao voda pred licem Gospodnjim: podigni ruke svoje prema njemu za života tvoje male djece, koja klonu od gladi vrh svake ulice. 2:20 Pogledaj, Gospode, i razmisli kome si ovo učinio. Hoće li žene jedu svoje voće, a djeca dugu? da li će sveštenik i da prorok bude ubijen u svetinji Gospodnjoj? 2:21 Mladi i stari leže na zemlji na ulicama: moje djevice i moji mladići su pali od mača; ti si ih pobio u dan tvoj bijes; ti si ubio, a nisi sažalio. 2:22 Zvao si kao u svečani dan moje strahote unaokolo, tako da u u dan gnjeva Gospodnjeg niko nije utekao niti ostao: oni koje imam povijen i odgojen je moj neprijatelj propao.