Hebrejima 4:1 Bojimo se, dakle, da nam ne ostane obećanje u koje uđemo njegov odmor, čini se da bilo kome od vas nedostaje. 4:2 Jer nama je propovijedano jevanđelje, kao i njima, ali riječ propovijedalo im nije koristilo, ne miješajući se s vjerom u njih čuo. 4:3 Jer mi koji povjerovasmo ulazimo u počinak, kao što reče: kao što ja imam zakleti se u moj gnjev, ako uđu u moj počinak: iako djela su završeni od postanka svijeta. 4:4 Jer je na jednom mjestu sedmog dana govorio ovako: I Bog odmarao se sedmi dan od svih svojih djela. 4:5 I opet na ovom mjestu, ako uđu u moj počinak. 4:6 Pošto, dakle, ostaje da neki moraju ući unutra, a oni da uđu kome je prvi put propovijedano nije ušao zbog nevjere: 4:7 Opet, on ograničava određeni dan, govoreći u Davidu: Danas, nakon toliko vremena vrijeme; kao što je rečeno: Danas ako hoćete da čujete njegov glas, ne otvrdnite svoj srca. 4:8 Jer da ih je Isus dao odmoriti, ne bi kasnije govorili o drugom danu. 4:9 Stoga ostaje odmor narodu Božijem. 4:10 Jer ko je ušao u njegov počinak, prestao je i od svojih djela, kao što je Bog učinio od svojih. 4:11 Potrudimo se, dakle, da uđemo u taj počinak, da ne bi ko pao isti primjer nevjere. 4:12 Jer je riječ Božija brza, moćna i oštrija od bilo koje druge dvosjekli mač, koji probija čak do rascjepa duše i duha, zglobova i srži, i pronicljiv je u mislima i namjere srca. 4:13 Niti postoji stvorenje koje se ne vidi u njegovim očima: nego sve stvari su gole i otvorene za oči onoga s kim moramo uradi. 4:14 Videvši da imamo velikog prvosveštenika, to je prešlo u nebesa, Isuse Sine Božiji, držimo se svoje profesije. 4:15 Jer mi nemamo prvosveštenika koji se ne može dotaknuti osećanjem naših slabosti; ali je u svemu bio u iskušenju kao i mi bez greha. 4:16 Dođimo, dakle, hrabro k prijestolu blagodati, da možemo zadobi milost i nađi milost za pomoć u trenutku potrebe.