Hebrejima
4:1 Bojimo se, dakle, da nam ne ostane obećanje u koje uđemo
njegov odmor, čini se da bilo kome od vas nedostaje.
4:2 Jer nama je propovijedano jevanđelje, kao i njima, ali riječ
propovijedalo im nije koristilo, ne miješajući se s vjerom u njih
čuo.
4:3 Jer mi koji povjerovasmo ulazimo u počinak, kao što reče: kao što ja imam
zakleti se u moj gnjev, ako uđu u moj počinak: iako djela
su završeni od postanka svijeta.
4:4 Jer je na jednom mjestu sedmog dana govorio ovako: I Bog
odmarao se sedmi dan od svih svojih djela.
4:5 I opet na ovom mjestu, ako uđu u moj počinak.
4:6 Pošto, dakle, ostaje da neki moraju ući unutra, a oni da uđu
kome je prvi put propovijedano nije ušao zbog nevjere:
4:7 Opet, on ograničava određeni dan, govoreći u Davidu: Danas, nakon toliko vremena
vrijeme; kao što je rečeno: Danas ako hoćete da čujete njegov glas, ne otvrdnite svoj
srca.
4:8 Jer da ih je Isus dao odmoriti, ne bi kasnije
govorili o drugom danu.
4:9 Stoga ostaje odmor narodu Božijem.
4:10 Jer ko je ušao u njegov počinak, prestao je i od svojih
djela, kao što je Bog učinio od svojih.
4:11 Potrudimo se, dakle, da uđemo u taj počinak, da ne bi ko pao
isti primjer nevjere.
4:12 Jer je riječ Božija brza, moćna i oštrija od bilo koje druge
dvosjekli mač, koji probija čak do rascjepa duše i
duha, zglobova i srži, i pronicljiv je u mislima
i namjere srca.
4:13 Niti postoji stvorenje koje se ne vidi u njegovim očima: nego sve
stvari su gole i otvorene za oči onoga s kim moramo
uradi.
4:14 Videvši da imamo velikog prvosveštenika, to je prešlo u
nebesa, Isuse Sine Božiji, držimo se svoje profesije.
4:15 Jer mi nemamo prvosveštenika koji se ne može dotaknuti osećanjem
naših slabosti; ali je u svemu bio u iskušenju kao i mi
bez greha.
4:16 Dođimo, dakle, hrabro k prijestolu blagodati, da možemo
zadobi milost i nađi milost za pomoć u trenutku potrebe.