Ezekiel
2:1 I reče mi: Sine čovječji, stani na noge svoje, i ja ću govoriti
tebi.
2:2 I duh je ušao u mene kada mi je govorio, i stavio me na moje
stopala, da sam čuo onoga koji mi je govorio.
2:3 I reče mi: Sine čovječji, šaljem te sinovima Izrailjevim,
buntovnom narodu koji se pobunio protiv mene: oni i njihovi
očevi su prestupili protiv mene, sve do danas.
2:4 Jer oni su drska deca i ukočena srca. Ja te šaljem
njih; a ti ćeš im reći: Ovako govori Gospod Bog.
2:5 A oni, da li će čuti, ili će uzdržati, (jer
oni su buntovna kuća,) ipak će znati da je bilo a
prorok među njima.
2:6 A ti, sine čovječji, ne boj ih se, niti ih se boj
riječi, iako trnje i trnje budu s tobom, i ti među njima prebivaš
škorpije: ne bojte se njihovih riječi, niti se plašite njihovog izgleda,
iako su buntovna kuća.
2:7 I reci im moje riječi, hoće li čuti ili
da li će uzdržati: jer su najbuntovniji.
2:8 A ti, sine čovječji, čuj šta ti kažem; Ne budi buntovnik
kao ta buntovna kuća: otvori svoja usta i jedi što ti dajem.
2:9 I kad pogledah, gle, ruka mi se posla; i gle, rolna
knjiga je bila unutra;
2:10 I raširi ga preda mnom; i bilo je napisano unutar i izvan: i
u njemu je bilo napisano jadikovke, tugovanja i jada.