Ezekiel 2:1 I reče mi: Sine čovječji, stani na noge svoje, i ja ću govoriti tebi. 2:2 I duh je ušao u mene kada mi je govorio, i stavio me na moje stopala, da sam čuo onoga koji mi je govorio. 2:3 I reče mi: Sine čovječji, šaljem te sinovima Izrailjevim, buntovnom narodu koji se pobunio protiv mene: oni i njihovi očevi su prestupili protiv mene, sve do danas. 2:4 Jer oni su drska deca i ukočena srca. Ja te šaljem njih; a ti ćeš im reći: Ovako govori Gospod Bog. 2:5 A oni, da li će čuti, ili će uzdržati, (jer oni su buntovna kuća,) ipak će znati da je bilo a prorok među njima. 2:6 A ti, sine čovječji, ne boj ih se, niti ih se boj riječi, iako trnje i trnje budu s tobom, i ti među njima prebivaš škorpije: ne bojte se njihovih riječi, niti se plašite njihovog izgleda, iako su buntovna kuća. 2:7 I reci im moje riječi, hoće li čuti ili da li će uzdržati: jer su najbuntovniji. 2:8 A ti, sine čovječji, čuj šta ti kažem; Ne budi buntovnik kao ta buntovna kuća: otvori svoja usta i jedi što ti dajem. 2:9 I kad pogledah, gle, ruka mi se posla; i gle, rolna knjiga je bila unutra; 2:10 I raširi ga preda mnom; i bilo je napisano unutar i izvan: i u njemu je bilo napisano jadikovke, tugovanja i jada.