Ecclesiastes 1:1 Riječi propovjednika, sina Davidova, kralja u Jerusalimu. 1:2 Taština taština, veli Propovednik, taština taština; sve je taština. 1:3 Kakva je korist čovjeku od svega svog rada koji se pod suncem bavi? 1:4 Jedna generacija prolazi, a druga dolazi, ali zemlja ostaje zauvek. 1:5 I sunce izlazi, i sunce zalazi, i žuri na svoje mjesto gde je ustao. 1:6 Vjetar ide prema jugu i okreće se na sjever; to neprestano se vrti okolo, a vjetar se opet vraća prema njegova kola. 1:7 Sve rijeke teku u more; ipak more nije puno; do mjesta odakle rijeke dolaze, tamo se opet vraćaju. 1:8 Sve je puno rada; čovjek to ne može izgovoriti: oko nije zadovoljan gledanjem, niti uho ispunjeno sluhom. 1:9 Ono što je bilo, to je ono što će biti; i ono što jeste učinjeno je ono što će biti učinjeno: i nema ničeg novog ispod sunce. 1:10 Postoji li nešto za šta bi se moglo reći: Vidite, ovo je novo? ima već davno, koje je bilo pre nas. 1:11 Nema sećanja na nekadašnje stvari; niti će ih biti sjećanje na stvari koje dolaze s onima koje će doći poslije. 1:12 Ja, propovednik, bio sam kralj nad Izraelom u Jerusalimu. 1:13 I dao sam svoje srce da tražim i istražujem mudrošću o svemu stvari koje se rade pod nebom: ovaj mučni trud koji je Bog dao sinovi čovječji da se njime vježbaju. 1:14 Video sam sva dela koja se rade pod suncem; i, gle, sve je taština i uznemirenost duha. 1:15 Ono što je krivo ne može se ispraviti: i ono što nedostaje ne može se numerisati. 1:16 Pričeh svojim srcem govoreći: Evo, došao sam na veliko imanje, i stekao sam više mudrosti od svih onih koji su bili prije mene Jerusalim: da, moje srce je imalo veliko iskustvo mudrosti i znanja. 1:17 I dao sam svoje srce da spoznam mudrost, i da spoznam ludilo i ludost: shvatio da je i ovo uznemirenje duha. 1:18 Jer u velikoj je mudrosti mnogo žalosti, i ko uvećava znanje povećava tugu.