Ecclesiastes
1:1 Riječi propovjednika, sina Davidova, kralja u Jerusalimu.
1:2 Taština taština, veli Propovednik, taština taština; sve je
taština.
1:3 Kakva je korist čovjeku od svega svog rada koji se pod suncem bavi?
1:4 Jedna generacija prolazi, a druga dolazi, ali
zemlja ostaje zauvek.
1:5 I sunce izlazi, i sunce zalazi, i žuri na svoje mjesto
gde je ustao.
1:6 Vjetar ide prema jugu i okreće se na sjever; to
neprestano se vrti okolo, a vjetar se opet vraća prema
njegova kola.
1:7 Sve rijeke teku u more; ipak more nije puno; do mjesta
odakle rijeke dolaze, tamo se opet vraćaju.
1:8 Sve je puno rada; čovjek to ne može izgovoriti: oko nije
zadovoljan gledanjem, niti uho ispunjeno sluhom.
1:9 Ono što je bilo, to je ono što će biti; i ono što jeste
učinjeno je ono što će biti učinjeno: i nema ničeg novog ispod
sunce.
1:10 Postoji li nešto za šta bi se moglo reći: Vidite, ovo je novo? ima
već davno, koje je bilo pre nas.
1:11 Nema sećanja na nekadašnje stvari; niti će ih biti
sjećanje na stvari koje dolaze s onima koje će doći poslije.
1:12 Ja, propovednik, bio sam kralj nad Izraelom u Jerusalimu.
1:13 I dao sam svoje srce da tražim i istražujem mudrošću o svemu
stvari koje se rade pod nebom: ovaj mučni trud koji je Bog dao
sinovi čovječji da se njime vježbaju.
1:14 Video sam sva dela koja se rade pod suncem; i, gle, sve
je taština i uznemirenost duha.
1:15 Ono što je krivo ne može se ispraviti: i ono što nedostaje
ne može se numerisati.
1:16 Pričeh svojim srcem govoreći: Evo, došao sam na veliko imanje,
i stekao sam više mudrosti od svih onih koji su bili prije mene
Jerusalim: da, moje srce je imalo veliko iskustvo mudrosti i znanja.
1:17 I dao sam svoje srce da spoznam mudrost, i da spoznam ludilo i ludost:
shvatio da je i ovo uznemirenje duha.
1:18 Jer u velikoj je mudrosti mnogo žalosti, i ko uvećava znanje
povećava tugu.