1. Korinćanima 13:1 Iako govorim jezicima ljudskim i anđeoskim, a nisam milosrđe, postao sam kao mjed koja zve, ili kimbal koji zvecka. 13:2 I premda imam dar proroštva i razumijem sve misterije, i svo znanje; i iako imam svu vjeru, da bih mogao ukloniti planine, i nemam milostinje, ja sam ništa. 13:3 I premda dam svu svoju imovinu da nahranim siromahe, i iako dam svoje tijelo da se spali, a ljubavi nema, ništa mi ne koristi. 13:4 Milosrđe dugo trpi i ljubazno je; dobročinstvo ne zavidi; dobrotvorne svrhe ne hvali se, ne nadima se, 13:5 Ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje, nije lako izazvan, ne misli na zlo; 13:6 Ne raduje se bezakonju, nego se raduje istini; 13:7 Sve podnosi, svemu vjeruje, svemu se nada, istrajava sve stvari. 13:8 Ljubav nikada ne prestaje; ima li jezika, prestat će; da li ima znanja, nestaće. 13:9 Jer delimično znamo i delimično prorokujemo. 13:10 Ali kada dođe ono što je savršeno, onda će ono što je delimično biti uklonjen. 13:11 Kad sam bio dete, govorio sam kao dete, razumeo sam kao dete, ja mislio sam kao dete: ali kada sam postao muškarac, odbacio sam detinjaste stvari. 13:12 Za sada vidimo kroz staklo, tamno; ali onda licem u lice: sada ja djelimično znati; ali tada ću znati kao što sam poznat. 13:13 I sada ostaju vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali najveći od ovo je dobročinstvo.