1. Korinćanima
13:1 Iako govorim jezicima ljudskim i anđeoskim, a nisam
milosrđe, postao sam kao mjed koja zve, ili kimbal koji zvecka.
13:2 I premda imam dar proroštva i razumijem sve misterije,
i svo znanje; i iako imam svu vjeru, da bih mogao ukloniti
planine, i nemam milostinje, ja sam ništa.
13:3 I premda dam svu svoju imovinu da nahranim siromahe, i iako dam svoje
tijelo da se spali, a ljubavi nema, ništa mi ne koristi.
13:4 Milosrđe dugo trpi i ljubazno je; dobročinstvo ne zavidi; dobrotvorne svrhe
ne hvali se, ne nadima se,
13:5 Ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje, nije lako
izazvan, ne misli na zlo;
13:6 Ne raduje se bezakonju, nego se raduje istini;
13:7 Sve podnosi, svemu vjeruje, svemu se nada, istrajava
sve stvari.
13:8 Ljubav nikada ne prestaje;
ima li jezika, prestat će; da li ima znanja,
nestaće.
13:9 Jer delimično znamo i delimično prorokujemo.
13:10 Ali kada dođe ono što je savršeno, onda će ono što je delimično
biti uklonjen.
13:11 Kad sam bio dete, govorio sam kao dete, razumeo sam kao dete, ja
mislio sam kao dete: ali kada sam postao muškarac, odbacio sam detinjaste stvari.
13:12 Za sada vidimo kroz staklo, tamno; ali onda licem u lice: sada ja
djelimično znati; ali tada ću znati kao što sam poznat.
13:13 I sada ostaju vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali najveći od
ovo je dobročinstvo.